Film „Avr“, režija Aki Kaurismaki, uloge: Andre Vilms, Kati Outinen, Jean-Pierre Darusen, blonden Miguel … Trajanje 93 minuta, proizvodnja Finska / Francuska / Nemačka, 2011.

Iz filma „Avr“ Akija Kaurismakija

Humanistički, nepretenciozan, humoran i optimizmom obojen, mali a po značaju i aktuelnosti teme veliki film – takav je „Avr“, poslednje filmsko delo finskog maga Akija Kaurismakija.

Minimalistička priča o dvoje postarijih, siromašnih boema (propali umjetnik i domaćica), koji spasavaju malog afričkog imigranta od policijske racije u europskoj luci Le Havre (Francuska) u koju je na putu za London stigao u brodskom kontejneru, Kaurismakijev je odgovor na temu nemorala i hipokrizije europskih moćnika.

O tome nam on priča. Na francuskom jeziku. Na njemu svojstven crnohumoran način. U postmodernističkom stilu i retrodizajnu, nudeći gledateljima svoju vjeru u male, takozvane nevažne ljude, upirući prstom u agresivno ignorantsko imigrantsku politiku Evrope. I što je još važnije – Kaurismaki nam (u) kazuje i to da ima ljubavi, čiste i neiskvarene ljudske sreće i međuljudske solidarnosti. Makar samo u „Avru“, u još jednoj neobičnoj konstrukciji prikaza života koji liči na film.

To je (život kao film) i inače specijalnost ovog kultnog finskog autora čija dela krasi jednostavnost autorskog pristupa, toplina u ophođenju sa likovima, apsurd egzistencije u svim njenim tužnim, ali i lepim trenucima, ali i metafilmske reference prethodna dela i omaže. U ovom slučaju, reč je o autorskim reminiscencijama na vlastite filmove „Život boema“, „Unajmio sam plaćenog ubojicu“ čak i na „Lenjingradske kauboje“ io omažu filmovima francuskog redatelja Jean-Pierre Melvila.

Helsinšku luku koju pamtimo iz Kaurismakijevih filmova „Senke iz raja“ i „Svetla u sumraku“ zamenila je luka u Avru, ali to je ona ista kaurismakijevska metafora samog življenja – iz luke odlaziš u potragu za srećom, u nju se vraćaš u smiraju života, u njoj živiš gledajući druge kako odlaze i dolaze, sačekuješ i ispraćaš, raduješ se i tuguješ.

U toj Kaurismakijevoj luci i vreme i ljudi kao da su se zaustavili negde u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U autorovoj nostalgičnoj prošlosti. Nema novih fasada, nema suvremenih automobila, elektroničkih uređaja. Samo uske uličice, starinski barovi iz kojih se čuje romantični zvuk harmonike, pekare, male trgovine u kojima neobična lokalna zajednica, apsolutna isključena iz svijeta spektakla, trke za novcem i prestižem bilo koje vrste, pronalazi sve što joj treba.

Lokalni ribari su pravi filozofi koji raspredaju o ruskoj literaturi, policijski službenik koji mrzi ljude, propali pisac koji s duhovnim mirom drugima čisti cipele i njegova, ne zna se od čega, oboljela voljena supruga, šankerka, prodavačica, maleni crni dječak u čijem spašavanju sudjeluju svi iz zajednice. Sve sami ljudi čija dobrota proizvodi dobrotu, u autorovom svijetu nepopravljivog optimizma, ljepote življenja, istinske osjećajnosti i prepoznatljive poetike apsurda.

Ovako okarakterisani likovima u sjajnom tumačenju njegovih voljenih glumaca Andrea Vilmsa, Kati Outinen, Žan-Pjera Darusena i malenog blonden Miguela (kaurismakijevska „ukočena“ gluma i deklamacija rijetkih replika), Kaurismaki podređuje i scenografiju i glazbu (nezaboravna rok sekvenca nastupa benda Little Color) i ritam filma u kojem je jedini negativni junak sam bešćutni društveni sustav. Međutim, čak ni on neće uspjeti uništiti solidarnost tih malih ljudi u zajednici. Kaurismaki nas je sa svojim eksplicitnim autorskim stavom uverio da to nije nemoguće. I zato film „Le Havre“ nije za propuštanje. Poslije njega se gledatelj osjetiti boljim i plemenitijim nego što jeste.