уторак, 19. март 2024.
srsren
Početna / PRESS / MI U MEDIJIMA / Sirijac u srpskoj školi

Sirijac u srpskoj školi

   izvor  |  Ve?ernje novosti   

Trinaestogodišnji Munir iz Sirije u našoj zemlji nastavlja školovanje koje je prekinulo užasno bombardovanje. Mali azilant od utorka u odeljenju sedmo dva škole u Banji Kovilja?i i nada se novim prijateljstvima

Valjda ?e ostali u?enici hteti da se druže sa mnom… A voleo bih i da na?em drugara sa kojim ?u igrati košarku. Odavno nisam tapkao loptu, nadam se da nisam zaboravio. Sa tatom sam, ranije, stalno igrao basket. Jedva ?ekam da se ponovo takmi?imo…

Dok ulazi u hol Osnovne škole “Vera Blagojevi?” u Banji Kovilja?i, tiho i stidljivo nam, preko prevodioca, pri?a svoje zebnje i nadanja trinaestogodišnji de?ak Munir, izbeglica iz Sirije. Za ?etiri dana, on ?e u tom holu, sa rancem na le?ima, prvi put upoznati nekog svog vršnjaka iz Srbije, sa kojim ?e možda deliti klupu, zaigrati košarku i nau?iti poneku re? našeg jezika.

Dok sa zaposlenima Centra za zaštitu i pomo? tražiocima azila, maleni Munir ?eka da bude upisan u školsku godinu, pedagog mu kaže da je raspore?en u odeljenje sedmo dva i da ?e mu razredni starešina predavati srpski jezik. Kaže da mu je svejedno u kom je razredu, samo da, kona?no, ima sa kim da se druži.

HILJADE SAMIH

Životna drama malog Munira iz Damaska, nažalost, nije usamljeni slu?aj. Od januara do avgusta 2015. godine više od 15.000 dece tražilo je azil u Srbiji, a od tog više od 4.000 njih su mališani bez pratnje roditelja. Nepoznanica je, me?utim, koliko još same dece boravi, ili pro?e, kroz našu zemlju, a da ne zatraži azil.

Munir je jedan od hiljadu de?aka sli?nih godina, koji ovih dana, nedelja i meseci prelaze kilometre, gradove, države i granice, traže?i mesto za odrastanje sigurnije od onog gde su ro?eni. Ipak, put ovog de?aka nešto je druga?iji od ostalih “malih migranata” sa Bliskog istoka i iz Afrike. On je u Srbiju stigao sam, bez roditelja. Uplašenog i umornog pronašli su ga volonteri Centra u parku, kraj autobuske stanice, u Beogradu.

– Videli smo dete koje je bilo samo duže vreme – pri?a za “Novosti” Marea Grinvald, iz Centra za zaštitu i pomo? tražiocima azila. – Prišli smo mu, pitali da li je neko stariji sa njim, a on nam je rekao da nema nikoga kraj sebe. Shvatili smo da je de?ak u našu zeljmu stigao bez pratnje. Pokrenuli smo postupak urgentnog zbrinjavanja. Istog dana smešten je u Zavod za vaspitanje dece i omladine, na Voždovcu, gde je preno?io na suvom i toplom.

Spavanje u krevetu i kuvani obrok Munir je, te no?i, dobio posle nedelju dana peša?enja i sedam neprospavanih no?i po šumama, parkovima i ulicama, sve od Turske do Srbije. Volonterima je ispri?ao da je, pre dve godine, sa roditeljima krenuo iz Damaska u Zapadnu Evropu. Svi zajedno stigli su do Istanbula, gde su proveli sedam meseci. Put je morao da se nastavi dalje, ali Munirovi majka i otac plašili su se da povedu dete na daleko i nesigurno putešestvije. Smestili su ga u školski internat. Oni su pošli u svoj “eldorado” i ?ekali trenutak kada ?e mo?i da se vrate po dete. De?ak, na pragu svojih tinejdžerskih godina, proveo je godinu i tri meseca sam u glavnom gradu Turske.

– Tamo je poha?ao školu i živeo u ?a?kom domu – objašnjava nam Gordana Vukašin, pedagog Centra, koja pokušava da de?aka upozna sa ovdašnjim životom. – Bio je u stalnom kontaktu sa roditeljima, ali je sve vreme razmišljao samo o tome kada ?e ih ponovo videti. Nije više mogao da izdrži samo?u i rešio je da krene ka svojoj porodici.

Kako se ne bi brinuli, Munir nije rekao majci i ocu da je pošao stazama poznatim samo krijum?arima ljudima. Pre tri nedelje priklju?io se izbeglicama koje su krenule put zemalja zapadne Evrope. Javio im se, kako kaže, tek kada je ušao u Srbiju.

– Bio sam malo uplašen, ali morao sam da krenem – pri?a nam povu?eni i tihi de?ak, kriju?i krupne crne o?i. – Nisam više želeo da ?ekam. Put je bio težak i naporan, dok nisam došao u Srbiju, ali nije strašno. Najteže je bilo u Makedoniji, jer nisam znao da li ?e me pustiti da pro?em. Bilo je i dobrih ljudi koji su me pazili, a bilo je i onih, pomalo, neprijatnih. Naro?ito policajaca.

Munir je, iz Zavoda za vaspitanje dece i omladine, u Beogradu premešten u Prihvatni centar za migrante u Banji Kovilja?i. Ovde ?e ostati sve dok se ne završi procedura spajanja porodice kako bi, legalnim i sigurnim putem, mogao da se sretne sa svojima.

– Kontaktirali smo sa njegovim roditeljima, koji su uspeli da do?u do jedne evropske države – objasnili su nam u Centru. – Iako bismo svi voleli da dete što pre bude sa porodicom, pravni proces spajanja, me?utim, traje i po nekoliko meseci. Kako bi mogao da ostane toliko dugo u našoj zemlji, zvani?ni staratelj, odnosno Centar za socijalni rad u Loznici, zatrašio je azilni status za Munira.

?ekaju?i da ponovo zagrli majku i zaigra košarku sa ocem, de?ak iz Sirije slede?e nedelje nastavi?e školovanje, koje su prekinule bombe, kada su mu razorile ku?u. Kaže da mu je ovdašnja škola lepša nego ona u Damasku.

Dok znatiželjno pregleda školske prostorije, Munir, pogledom traži fiskulturnu salu, jer bi, kada odraste, voleo da bude profesor fizi?kog. Priznaje da mu od ruke idu i nauke. Ali prvo, kaže, da mu se ostvari najve?i san – da, opet, bude sa svojom porodicom. Na nekom sigurnom i mirnom mestu.

 

PSIHOLOZI RADE SA MALIŠANIMA

U Centru za zaštitu i pomo? tražiocima azila pokušavaju da oja?avaju psihofizi?ko stanje dece.
– U svim kampovima organizujemo individualna i grupna psihološka savetovanja, kreativne radionice koje bi ih odvojile od teške situacije, kao i jezi?ke kurseve za pripremu dece za ulazak u obrazovni sistem. Dosada je u školu krenulo 35 dece-migranata, dok je šestoro završilo ceo razred.

Pogledajte još

Krijumčarenje rezultat ograda i očaja izbeglih

Izvor: RTS Photo: RTS Video: RTS Beograd, 05. decembar 2023. god– Predsednik Centra za zaštitu …